SRETAN ROĐENDAN! – Pola stoljeća ljudine Dade Prše

On, doista, jest ljudina! Dado Pršo, genijalni zadarski i hrvatski nogometaš (5. studenoga 1974.) na svaki je način u svojih, evo – pola stoljeća, uvijek iznova potvrđivao status onakve cijenjene osobe kakve u Dalmaciji uvećanicom i hipokoristikom imenice u mn. ljudi označavaju upravo prema opisu s Hrvatskoga jezičnoga portala – čovjek najboljih odlika; hrabar, nesebičan, čestit.

Dado Pršo, dječak iz zadarske četvrti Belafuže, s užega prostora podčetvrti Melade, nije bio jedini iz svoga društva koji se zarana zanio nogometnom igrom. U vrijeme Dadina dječaštva mnogi je njegov vršnjak znao samo za jednu inačicu spontane igre – za nogomet! Dobro, bilo je tu i drugih igara, pa i onih bez lopte, ali nogomet je bio pretežito sve – medij za osobno i skupno formatiranje, za vječitu ljudsku potrebu za nadmetanjem, za dinamičnim življenjem na dvorištu (i u susjedstvu i u školi), poslije i na pravom nogometnom igralištu.

Mnogobrojne vještine što su ih tadašnji dječaci usvajali i razvijali, a oni čiji je genetski „materijal“ bio na visokoj razini brže i bolje od ostalih, činile su čvrsto isprepletenu podlogu za nadgradnju u klubu. Kod Dade i njegovih brojnih vršnjaka iz susjedstva taj je klub bio najprije Bagat, potom je došao Zadar. Bilo je to, neka se zna, vrijeme kad dječaci, odnosno roditelji, nisu plaćali – članarinu!

Strast za nogometnom igrom koja je (i) Dadu obgrlila veoma čvrsto, gotovo kao u ljubavničkom stilu, nikad ga nije napustila. Dapače, bila je sve izraženija i Dado se u svim sljedećim selekcijama elegantno uspinjao. Njegova demonstracija nogometne igre bila je začudna, njegov stil bio je neuobičajen, tehnika na veoma visokoj razini, razumijevanje igre kao takve temeljilo se kod njega na izrazitoj sposobnosti  ispravnoga i pravodobnoga „čitanja“ svih mogućih situacija, namjera i ideja i suigrača i suparničkih igrača.

Kad je završio prvi razred Tehničke škole u Zadru Dado je Pršo skupa s prijateljem i suigračem Josipom Butićem otišao u Hajduk. Bila je to posljedica njihovih sjajnih igara na različitim natjecanjima i ispravne procjene da su obojica i darovita i perspektivna. Šok koji je Dado Pršo doživio kad su mu u Hajduku, nakon nekog vremena, poslije liječničkoga pregleda rekli da „ima slabo srce“ nije slomio tog zadarskog dječaka. Vratio se doma, nastavio ići u školu, pa se poslije specijalističkih pregleda u Švicarskoj vratio u Hajduk. U nekoliko navrata na treninge prve momčadi uvrstio bi ga Špaco Poklepović, ali u juniorskom pogonu nitko nije vjerovao igraču koji je, uz ostalo, prethodno bio dosegao status pionirskoga reprezentativca i Hrvatske i Jugoslavije. Uslijedila je Pazinka, pa je otišao u Francusku (Rouen, Nantes) i onda – stao! Nogomet je bio njegov život, a nogometu je rekao – stop!

Privremeno… Zaigrao je potom u jednom lokalnom četvrtoligašu, zabijao golove kao od šale, čak i ne znajući da mu svaki „nižerazredni“ gol za poneki centimetar otvara vrata Monaca. Jean Tigana ga je angažirao, a u drugoj momčadi s Dadom bili su tada i Henry i Trezeguet, pa je poslije preusmjeren u Ajaccio koji se iz treće bio vratio u drugu ligu. Njegov postojani karakter, njegova strast i njegov motiv da u nogometnoj igri dosegne što višu točku, vratili su ga 1999. u Monaco, baš u godini osvajanja naslova francuskoga prvaka.

Dječak iz Belafuže, s Melade, ostvario se već bio i kao obiteljski čovjek, nogometna karijera mu je išla uzbrdo, a godine 2003. u hrvatsku ga je reprezentaciju pozvao Otto Barić. Onaj koji u Hajduku nije imao mjesta, navodno „jer ima slabo srce“ postao je Vatreni. Jedan od njegovih dječačkih snova bijaše ostvaren. Sve što je prošao u dvorištu, u školi, na Bagatu i na Stanovima… na drugim terenima, u drugim klubovima, sad se zrcali i na velikoj reprezentativnoj sceni. Iz Monaca je otišao u G. Rangers, među strastvene Škote, igrajući nadahnuto, prevladavajući sve prepreke.

Sve to vrijeme, a dakako i poslije završetka igračke karijere, Dado je Pršo primarno ono što jest – ljudina. Iskreno prijateljstvo s onima s kojima je odrastao, obiteljski čovjek, nogometni zanesenjak. Ako je dopušteno, njegovu igračku karijeru može se prispodobiti s književnim djelovanjem istaknutoga nobelovca Josea Saramagoa. Onako kako Jose Saramago ispisuje svoje genijalne retke, tako Dado Pršo „ispisjuje“ nogometnu igru. Kad netko dohvati čitati Saramagovo djelo – teško može stati čitati prije kraja. I jedva čeka novu knjigu. Kad netko počne gledati Dadu Pršu, ne može dočekati – drugu, treću, četvrtu… utakmicu.

Veličinu i dostojanstvo svoje osobe Dado je Pršo i nedavno manifestirao tako što je prihvatio poziv prijatelja Bruna Irlesa da mu bude pomoćnik u čuvenom Bordeauxu. Irles u francuskom nogometu nije tkogod, nije ni Dado, a premda je Bordeaux doživio turbulencije i novčani slom, nije ni klub bilo tko. Drugi bi odmahnuli rukom, ali Dado baš u sad amaterskom Boredauxu kao da vidi neke odjeke iz svoje prošlosti od trenutka „kad je imao slabo srce“ dok se nije svojom genijalnošću probio do Monaca i do Vatrenih.

Nogometna igra, zanos, strast, kolegijalnost, prijateljstvo, poštovanje svake osobe, obiteljski mir, dobrobit svakog čovjeka, ustrajnost, poštenje … i još mnogu vrlinu mogli bismo staviti uz Dadino ime.

Na koncu – Dado, sretan ti 50. rođendan! Pola stoljeća biti ljudina, velika je stvar. Zadrani su, Dado, ponosni na tebe. (bp)

Foto: X